Ekosocijalizam

Vladajući kapitalistički sistem ispostavlja stanovnicima planete dug spisak nenadoknadivih gubitaka i nesreća: eksponencijalni rast zagađenja vazduha u gradovima i ruralnim područijima; uništavanje pitke vode, globalno zagrevanje, topljenje polarnih kapa i povećanje “prirodnih” ekstremnih vremenskih uslova koji uzrokuju katastrofe, propadanje ozonskog omotača, nekontrolisano uništavanje kišnih šuma; smanjenje biološke raznolikosti i nestanak hiljada vrsta; uništavanje kvaliteta zemljišta, neodgovorno i neodgovarajuće upravljanje otpadom – naručito nuklearnim; nuklearne katastrofe Ostrvo tri milje, Černobilj, Fukušima i još puno manjih ekcesa; genetski modifikovani organizmi; pad plodnosti spermatozoida kod ljudi (npr. u nekim delovima Francuske i do 50% za 40 godina)… Od poslednjeg ledenog doba do danas prosečna temperature planete povećana je za 5°C.  Samo u periodu od početka industrijske revolucije, povećana je za 0,8 °C u proseku. Ukupno zagrevanje za dva stepena je opšte prihvaćeno kao prag katastrofalnih klimatskih promena, posle čega proces zagrevanja postaje, na osnovu današnjeg znanja, nepovratan. Ovim tempom emisije gasova staklene bašte ostaje nam još oko četrdesetak godina za dostizanje ta dva stepena…

Ekosocijalizam je savremeni pogled na socijalizam – ekosocijalizam je savremeni pogled na ekologiju. Odnosno, on je način posmatranja društvenih odnosa koji je ideologije socijalizma i ekologizma učinio neodvojivim i sasvim sigurno igraće ključnu ulogu u njihovom budućem teorijskom i praktičnom razvoju. Ovome treba dodati i to da su tokom procesa sinteze socijalizma i ekologizma, od šezdesetih godina dvadesetog veka pa naovamo, imale ogromnu ulogu i davale veliki doprinos razvoju ekosocijalizma aktivnosti i učenja anarhizma i feminizma. Zanimljivo je primetiti da su sve četiri ideologije još od svojih početaka usmerene na kritiku kapitalizma kao sistema koji je zasnovan na eksploataciji. Ovim starim kritičarima nije dugo trebalo da shvate da se kapitalizam ne završava na direktnoj eksploataciji čovekovog rada, već i eksploataciji njegove životne sredine i drugih vrsta. Na kraju krajeva, već u drugoj polovini devetnaestog i početkom dvadesetog veka klasici socijalizma i anarhokomunizma Marks, Engels, Viljam Moris i Petar Kropotkin upozoravali su na devastaciju prirode od strane industrijskog kapitalizma koji u stalnoj težnji za profitom i vođen logikom ekomije rasta teži beskonačnoj eksploataciji resursa, a kao sistem nije u stanju da dugoročno uzme u obzir ono što mu ne donosi profit, jer da je u stanju, onda to ne bi bio kapitalizam. Dakle, dinamika beskonačnog rasta dovodi do izražaja ekspanzivizam kapitalizma koji ugrožava prirodu kao temelj ne samo ljudskog, već života na Zemlji uopšte. 

Ekosocijalizam je, i pored toga što početke ima u šezdesetim godinama dvadesetog veka, svoj pravi zamah dobio u periodu posle 2000. godine. Tada su mnoge organizacije i političke partije širom sveta u svoje statute i programe uvele principe ekosocijalizma, a neke su svoju ideologiju i formalno nazvale ekosocijalističkom. Dobar primer ekosocijalističkih mera desio se u aprilu ove godine kada je Bolivija, koja inače oseća drastične promene životne sredine u vidu erozije zemljišta i otapanja lednika koji su vekovima bili glavni izvor pitke vode, usvojila korpus zakona o pravima Majke Zemlje. Ovi zakoni su prvi put u istoriji izjednačili prava prirode s pravima čoveka. U planu je i osnivanje ministarstva Majke Zemlje, a biće određen i predstavnik koji će je zastupati – nešto poput pravobranitelja ili ombudsmana kod nas. Bolivija je pokrenula i inicijativu u Ujedinjenim nacijama za usvajanje Univerzalne deklaracije o pravima Majke Zemlje. Ova inicijativa nije naišla na razumevanje u Organizaciji Ujedinjenih nacija, ali je dobila široku podršku organizacija koje se bave životnom sredinom. Patricija Siemen, izvršna direktorka  organizacije “Center for Earth Jurisprudence”, izjavila je, da će UN pre ili kasnije to morati da uradi. A profesor prava na Univerzitetu Južna Kalifornija, Kristofer Ston koji se zalagao za nešto manje abiciozne ciljeve u Americi još sedamdesetih godina, rekao je: “Kad god se pojavi pokret koji traži prava nekog novog ‘subjekta’, predlog se čini čudnim, zastrašujućim ili smešnim. Posebno zato jer pre nego što obespravljena stvar dobije svoja prava, na nju gledamo tek kao na stvar koja je tu da bismo je koristili”.

Dugo vremena su savremeni socijalisti bili u zabludi da se kapitalizam reformiše i da će postati humaniji, te da će sebe podrediti potrebama čovečanstva. Izvor ove zablude je pre svega fragmentacija kapitalizma koja se dogodila posle Drugog svetskog rata u zapadnoevropskim i severnoameričkim državama, a čiji je uzrok ležao, ne u prirodi kapitalizma, već u postojanju alternative u vidu istočnih zemalja koje ne možemo nazvati zaista socijalističkim ali su svakako imale neke elemente socijalizma, a koja se nudila radničkim pokretima na zapadu. Proces navodne humanizacije kapitalizma nije slučajno bio sinhronizaovan s procesom globalizacije, koja je kapitalizmu pružila izvanrednu priliku za smanjenje eksploatacije u Evropi i Severnoj Americi ali njeno povećanje u nerazvijenim delovima sveta, kao i njenu fragmentaciju do nivoa neprepoznavanja. Tako su prema istraživanju Univerziteta Ujedinjenih Nacija u 2006. i 2007. stvorene najveće socijalne razlike između siomašnih i bogatih u istoriji čovečanstva… A sličnih podataka je mnogo.

Od početka svetske ekonomske krize 2008. ponovo se sve češće čuje pitanje – da li se kapitalizam može reformisati? Ako se kapitalizam ne može reformisati – Šta je onda alternativa? 

“Ako se kapitalizam ne može reformisati u smislu da se podredi ljudskom opstanku, šta je alternativa, nego pomeranje u neku vrstu nacionalno ili globalno planske ekonomije. Problemi kao što su klimatske promene zahtevaju “vidljivu ruku” direktnog planiranja… Naši lideri korporacija ne mogu pomoći sami sebi, oni nemaju izbora nego da sistematski pogrešno, iracionalno i ultimativno – s obzirom na tehnologiju kojom raspolažu – donose globalno suicidne odluke po ekonomiju i životnu sredinu. Dakle, koji drugi izbor mi imamo, nego da ozbiljno razmotrimo ekosocijalizam kao alternativu?”, rekao je Ričard Smit